a bili Isusa primili u nas dom da ima korona virus?

U karanteni smo već dva tjedna, mjere se iz dana u dan postrožuju. Situacija nije ni malo laka... puno ljudi je ostalo bez posla, puno njih je prodavalo na ulici, a sada im je zabranjeno biti tamo.. Svakog dana od 14:00-5:00 je zabranjeno biti na ulicama, sa autom se može samo jednom tjedno ići vani, sve zavisi o broju tablice, vikendom je potpuno zabranjen izlaz sa autom.. ukoliko je neki hitan slučaj može se izići.. na ulici je jako puno izbjeglica i beskućnika, kojima se pomaže koliko se može..

 

Tako smo i mi jednog dana kada smo išli da pokrpamo gumu od auta naišli na izbjeglice, vjerujemo da ih je upravo Bog stavio na nas put, jer nije nam bilo u planu da idemo tim putem.. dva mladica, djevojka i beba su stopirali na cesti, sjeli smo ih i rekli kuda mi idemo, te u razgovoru s njima saznali da pješače već vise od 20 dana, krenuli su iz Venezuele i cilj im je stici do Perua.. sa cijelom ovom situacijom sa korona virusom i zabranom biti na ulici poslije 14:00 odlučili smo da ostanu kod nas dok se sve ovo ne riješi.. zahvalili su se sto smo im to dozvolili, jer su već bili jako iscrpljeni.. kroz svo ovo vrijeme sto su sa nama lijepo smo se upoznali i “skompali”..

Jedno od pitanja koja smo si postavili kada smo ih smjestili, dok još nismo znali dali su možda zaraženi ili nešto, jer nismo znali sa kim su se sve susreli dok su bili na ulici... a bili Isusa primili u nas dom da ima korona virus? Naravno čim su stigli su se istuširali i išli jesti, te išli odmoriti jer su već bili jako izmoreni... ali isto tako bi postupili i da su bili zaraženi, samo sto bi im pomogli da idu do bolnice... ne smijemo si stavljati ograničenja kome ćemo pomoći, a kome ne, jer nas Gospodin poziva da pomognemo svima onima koji nam se stave na put, koliko je god u našim mogućnostima.

Naše sestre su se organizirale da dijele obroke našim policajcima, koji moraju raditi po cijeli dan i izlagati se svemu ovom.. predivno je vidjeti zahvalnost i zadovoljstvo njihovih lica kada znaju da nisu sami i da je netko uz njih.. njihova zadaća nije ni malo laka, ali ju rade sa ljubavlju..

Nasi dani u ovoj karanteni su posvećeni jako puno molitvi i formaciji, ali nađe se vremena i za pituravanje i izradu krunica, te ostalog nakita...

Cijeli naš dan je ispunjen molitvom, te se vodimo onim, molite čitavo vrijeme, te sve što radimo, radimo u prisutnosti molitve... te kako mi je jedan svećenik rekao kako smo sada u prisilnoj klauzuri, tako nekako se i čini... ali ovo će nam pomoći da napunimo baterije, te da poslije možemo nastaviti još jače...

Osjeća se velika praznina zbog nedostatka misi, ali Bogu hvala na našim svećenicima koji dijele svoje Mise preko društvenih mreža, te tako svima omogućuju da budu “prisutni” na tim Misama.

 

Da ne bi bilo sve laganini, naša sestra formadora nas je u jednom danu od karantene toliko prestrašila, svoj srčani tlak je bio jako visok, te se nije dobro osjećala.. promijeni tableta nije bila bas najbolja opcija ,te smo ju navečer odveli do bolnice da joj smanje tlak i prepišu druge tablete.. Bogu hvala, nove tablete su jako dobro djelovale i sve se vratilo na svoje..

Ne zaboravimo u ovim vremenima zahvaliti Gospodinu za sve što imamo!

Iako sve sestre nismo u jednoj kući, već smo podijeljene u dvije, ipak jačina molitve nas ujedinjuje i čini da se osjećamo kao da smo skupa. Moć molitve je jako velika, zato nikada ne prestajte moliti Gospodina da vam podari sve sto trebate, ali također ni zahvaliti za sve sto nam daruje svakog dana...

Zahvalite se Gospodinu za svoju obitelj, prijatelje, toplinu doma, hranu na vašem stolu, te sve ono sto vi imate, a mnogi nemaju... i nikada ne zaboravite pomoći ako imate mogućnosti, jer nikada ne znate kada će vama trebati pomoć