Nisam imala mogućnost da se dugo radujem sa svojom djecom...

Već tri tjedna sam u Ekvadoru… vrijeme prolazi jako brzo…

Prvog dana kada sam došla odmah sam se vratila u pastoral I kateheze sa mladima.. bilo je lijepo vidjeti moju djecu I župljane nakon dva mjeseca..

U ponedjeljak sam se vratila u kuhinju kako bi kuhala za naše najmlađe.. Njihovi osmjesi, krikovi I zagrljaji kada su me vidjeli su nešto neopisivo.. I sve je to lijepo funkcioniralo 10tak dana, a onda je taj korona virus postao opasan I za našu zemlju.. Odlučili su se prvo na zatvaranje vrtića, škola, fakulteta.. kroz šalu smo govorili da ćemo se bar malo odmoriti..

I u poteškoćama je Bog s nama...iako nam je to ponekad teško razumijeti

14 ožujka, subota, sve sestre smo išle na jedan retiro.. prije ulaska dezinficiranje ruku, na izlasku isto tako, tijekom ručka također, ali bitno se je pripaziti…

Sjedimo za ručkom I dolazi svećenik sa obaviješću da su zabranjene mise sa narodom, tužni, ljuti I izgubljeni, ali prihvaćamo tu činjenicu jer vjerujemo da znaju sto rade… nakon ručka slušamo još jedno predavanje I imamo misu, posljednju za sada, jer neznano kada ćemo opet moći imati..

Svi planovi za veliki tjedan u mojoj župi, svi planovi za ići u misiju sada su propali, ali vjerujemo da se sve događa sa razlogom.. boli nas to, ali najbitnije da se sada čuvamo I pouzdamo u Onog tko nas je stvorio..

Uistinu mi je teško prihvatiti što nemamo mise, što ne možemo biti sa našim narodom, što ne možemo ići na ispovijed, ali mi pomaže da uvidim koliko mi je sve to uistinu bitno, koliko mi to sve skupa znači.. pomaže mi da budem zahvalna na svemu što sam do sada imala, na svakoj misi, na svakom susretu sa svojim narodom, na svakom svećeniku koji je bio uz mene, koji je slavio misu, koji me je ispovjedio, koji me je savjetovao.. puno puta sam shvaćala to pod normalno, puno puta sam znala ići I na misu na kojoj bi poslije zaspala, na kojoj ne bi slušala pozorno.. puna puta nisam slušala savjete svećenika, nisam ih poštivala, ali sada ih itekako cijenim I uviđam da puno puta nisam bila u pravu.. u ovim trenucima im se divim jer nastoje na razno razne načine da njihov narod ostane uz Boga, da čuju misu, da budu “prisutni” na klanjanju, tješe svoj narod u ovim teškim trenucima, a I samima im je jako teško sve ovo, biti udaljeni od njihovog naroda, biti “sami” tijekom slavljenja mise, biti osuđivani od strane mnogih, ali ono što ih drži je snaga koju crpe iz Presvetog oltarskog sakramenta, to je ono što ih podiže.

Početak karantene, problemi sa kartom, policija...ali Bog nas drži jakima..

Od ponedjeljka su nam zabranjeni izlazi iz kuće, gotovo sve pozatvarano, ako se treba ići negdje treba se imati nekakva potvrda..

Naša draga volonterka također u panici, jer nema vizu od Ekvadora I ako se nešto dogodi neće moći ići kući, te žurno traži kupiti kartu za povratak dok još ima mogućnost ići…

Zatvoreni smo u kući tjedan dana, mise gledamo preko interneta, vrijeme provodimo većinom u molitvi, naša volonterka je uz nas stalno, također stavljajući sve u Božje ruke..

Kupila je kartu za 22.3., ali dan prije joj promijene nešto sa kartom te mora kupiti još jednu.. s.Eli I s.Fatima ju voze na aerodrome, sve tri opremljene sa maskama, sa potvrdama da mogu izići I sa pouzdanjem u Boga da će ih čuvati.. oko 18:00 ulazi na aerodrome, te sestre idu usputno kupiti lijekove I kruh kako bi stigle do 19:00, jer poslije je zabranjeno biti na ulici… Na pola puta do kuće probija im se guma na autu, kucaju na prva vrata, te izlazi gospodin koji je ujedno I automehaničar. Rekla bih koja slučajnost, ali u Boga ništa nije slučajno.. mijenjaju gumu I odmah kreću kući jer već kasne.. Zaobiđu jedan policijski motor, ali dvije ulice poslije taj isti motor juri iza njih dok ih ne stigne I zaustavi, te dolaze još dva policijska motora.. sestre objašnjavaju situaciju I policajac im govori da sada idu pravac kući jer ne smiju biti na ulici.. 

Oproštajna od naše volonterke

Kada nema kupiti kruha moraš se snaći sam

Dok se jedna šiša druga stavlja "ekstenzije"

a sada čekanje da sve ovo prođe da mogu ići u frizera popraviti frizuru

Teško je gledati stanje moje Hrvatske, a ne biti tamo...

Meni u glavi moja Hrvatska I sve što se događa sa mojim narodom, ali nosim ju u srcu, imam ju u svojim molitvama, ona je sa mnom ovdje.. ne mogu reći da mi nije teško biti udaljena u ovim trenucima od nje, ali Bog mi daje snagu…

Bog daje snagu i mom narodu...

Neka dragi Bog cuva moje andele