Obiteljska blizina

Dva mjeseca provedena kuci su prošla jako brzo.. Nisam ispunila sve očekivane planove koje sam imala, ali sam vise manje zadovoljna.. vidjeti svoje drage nakon 18mjeseci je bilo predivno, biti u njihovoj prisutnosti I veseliti se skupa s njima.. Upoznala sam neke nove ljude i time obogatila sebe kao osobu.. Nažalost ima I onih osobe koje sam jako željela vidjeti, ali nisam uspila I to je ono sto me boli. Ali valjda postoji neki razlog zašto je tako trebalo biti..

 

Ništa ne može proći bez problema

Tjedan dana prije moga povratka se pojavio korona virus u Italiji, ali nije se činilo toliko strasno I mislila sam da ću moći otputovati u miru…ali nije bilo tako, 3dana prije nego trebam ići stanje u Italiji se jako pogoršalo, svi koji idu tamo poslije moraju proći karantenu I još svašta nešto.. Provodim cijeli dan na mobitelu otkazivajući taj let I tražeći novi s kojim mogu ići do Pariza.. javljaju da su svi letovi iz Zagreba prodani.. ja u panici, moja obitelj u panici, ali moja draga Marija koja je također cijeli dan provela na mobitelu tražeći karte iz Zagreba ili neke druge opcije za ići do Pariza me smiruje I govori kako će biti sve uredu… Ni netko koga poznajem cijeli život neznan dali bi se toliko potrudio da pronađe rješenje kao sto je to učinila ona, moja draga Marija velikog srca.

Opraštanje sa mojim dragima do nekog drugog puta

Napokon je sve sređeno, opraštam se sa obitelji, sa prijateljima I idem na bus do Zagreba.. bilo je teško oprostiti se sa svima njima do nekog idućeg puta, ali Gospodin je taj koji mi daje snagu u tim teškim trenucima za mene.. u Zagrebu me čeka teta kod koje ostajem preko noći I sutra me vodi na aerodrom, moja teta koja je također uvijek tu kada je trebam.. uspila sam se preko noći odmoriti, a sada je slijedio onaj “najtezi” dio, oprostiti se sa svojom državom..Marija je stigla prije nego sam išla na aerodrome da mi preda poklone za djecu, te Jelena I s.Antonela dolaze sa tetom da me isprate na aerodromu… Presretna sto ih imam uz sebe I sto nisam sama, opraštam se I s njima do nekog drugog puta..

Aventura započima

Sve je spremno za polazak do Pariza gdje imam iznajmljen hotel da ne bi morala provesti cijelu noć na aerodromu.. Stižem u Pariz izlazim sa aerodrome I čekam bus.. nakon 10tak minuta bus stiže, pokažem vozaču do kojeg hotela trebam ići I on “potvrdi ”da bus ide tamo.. ali nakon 15minuta vožnje shvatim da je to krivi bus jer je hotel bio udaljen samo 5minuta od aerodroma.. već pomalo u panici, ali poprilično mirna, ugledam nasuprot sebe jednog svećenika I pomislim I ako sto bude mogu se njemu obratiti, jer jednom mi jedan svećenik reče “Svaka kuca od svećenika ili redovnika je I tvoja kuca”… nakon sat vremena vožnje kada se je zaustavio bus otiđem ponovno do vozača da ga pitam kada se vraća ponovno na aerodrome, jer moje odrediste nije bilo ovdje.. ljubazno I malo tužno mi kaže da on ide natrag tek za 45 minuta, ali da bus koji je ispred nas ide za 15 minuta I da mogu ići s njim.. presjedam u drugi bus I odmah pitam vozača kako da dođem do hotela, objašnjava mi, ali kaže da je najbolje da uzmem taxi.. oko 23:30 stižem ponovno na aerodrom, već pomalo izgubljena I pitam ih gdje mogu naći taxi jer u hotel mogu doci do 00:00.. upućuje me na taxi I do hotela stižem na vrijeme.. Stižem u sobu koja je izgledala jako lijepa. Ali vrata se ne mogu zaključati, a ja se jako bojim biti sama u sobi.. no dobro, preživjet ću.. odem se tuširati I u nadi da ću sada u miru odspavati otiđem do kreveta I izgasim svijetlo.. soba je bila premračna I još ta vrata koja se nisu mogla zaključati, krevet pretvrd.. javim se meni dragoj osobi koja se ponudila da ju nazovem ako ne budem mogla spavati, ali to bi bilo ipak malo previše, dopisivali smo se jedno vrijeme I odlučila sam upaliti laptop samo kako soba ne bi izgledala premračna I pustila muziku da se osjećam nekako sigurnije.. ali jutro nikako stici, činilo se kao vječnost.. Napokon jutro, spuštam se na doručak I pitam gdje mogu sačekati bus koji ide do aerodrome.. jedan bračni par kaže da I oni idu I da mogu ići s njima. Kamen mi je pao sa srca jer sam sada bila sigurna da se neću izgubiti.. brzo smo stigli na aerodrom I brzo sam se čekirala.. sada je trebalo samo čekati da krenemo.. Moj plišani pesek je sve zavaravao, te su se svi približavali kako bi ga pomazili.. Ušli smo u avion, s moje desne strane je bila starija gospoda iz Italije I sa lijeve strane mlada cura iz Ekvadora koja studira u Njemačkoj.. 10tak sati vožnje u njihovom okruženju je prošlo relativno oke, samo sto je gospoda stalno želila izlaziti, te tako podizala nas dvije sa sjedala.. Napokon slijetanje, čekanje kofera I susret sa tri sestre, te polazak do moje župe gdje su nas čekale ostale sestre koje su bile na pobožnosti Kriznoga puta… Neopisiva sreća I radost radi ponovnog susreta…