U pocetku se cinilo da ce biti sve uredu

U rujnu se navršavalo 2 godine otkako imam vizu, što bi značilo da ju moram obnoviti. 

Prvi tjedan sam odmah išla provjeriti što sve od papira moram imati da ju obnovim... Prvo što me je pitala gđa.koja radi tamo je bilo: "koliko si bila van zemlje?" Nakon što sam rekla da sam bila 10mjeseci, rekla je da imam kaznu od 1100 dolara... zakon se je mjenjao i može se izići samo na 90 dana van države. Bogu hvala našla je nekakvo rješenje i rekla da ako idem napraviti vizu u Kolumbiju da ne trebam platiti kaznu, ali na dan kada istiće viza ne mogu biti u Ekvadoru. 

Dala mi je listu svega što trebam od papira i rekla da se vidimo kada budem imala papire, te za papire iz Hrvatske mi je rekla da mogu biti skenirani...

Nakon što sam imala sve papire od advokata i sve ostale ponovno sam išla da ostavim papire, ali sada su ipak potrebni originali iz Hrvatske.. Još uvijek imam 10dana do isteka vize i biti će sve uredu, papiri mogu stići na vrijeme.

Svi papiri su tu, ili ipak ne?

Svi papiri su stigli i ostavili smo ih na konferenciji. Trebalo bi ih samo skenirati i drugi dan pokupiti jer su nam potrebni kada idemo raditi vizu. 

U petak je bio posljednji dan škole, a u subotu je trebao biti kao maturalni ples i graduacion.  Za subotu sam znala da nažalost neću moći ići jer moram izaći van iz države, te sam odlučila da ću se sa svima pozdraviti u petak, isti dan kada moram ići pokupiti papire na konferenciju.

U petak ujutro prije nego li sam trebala ići na konferenciju uđem na svoj e-mail, ni sama ne znam zašto, te tamo naiđem na poruku koja mi govori kako moji papiri nisu potpuni i kako trebam ponovno kod advokata... Bila sam sama u kuhinji i ja kao inace što placem za svaku sitnicu tako sam plakala i za ovo.. došla je jedna od sestara i pitala što se dogodilo...samo sam rekla da papiri nisu potpuni i da ako ne iziđem sutra da moramo platiti kaznu, a taj novac nemamo i da neznam što napraviti. Ona je bila puno smirenija, napisala je poruku gđi.koja radi na koferenciji i pitala što da napravimo. Gđa.nam je odmah odgovorila gdje ići i što napraviti i odmah smo krenuli.. Sredili smo papire i ostavili da ih ponovno skeniraju i trebali smo ići po njih oko 16:30h. 

Došli smo pp papire i svi papiri su bili dobri, ali nam je gđa.rekla da bi trebali ići odmah iz zemlje, jer na granici ne puštaju auta i trebat ćemo ići šetajući jedan dio..

Vracajuci se kuci molila sam sestru koja me vozila da me ostavi bar pet minuta u školi da se pozdravim sa svima, ali ona je rekla da ce to potrajati vise od 30min i da nemamo vremena. Kada smo došli kući Maestra je rekla da ćemo ići sutra rano ujutro i da mogu ići do škole. Pozdravila sam se svima u školi i rekla im da će mi jako faliti, te se zahvalila za svo vrijeme koje su bili uz mene. 

Krećemo na put

Subota, 4:00h, krećemo lagano na pu, Maestra, dvije setre i ja. Nakon cca 3h vožnje zaustavlja nas policija i kazuje kako se ne može dalje jer su sva auta zaustavljena i ne može se prijeći granica. Pričamo u autu i gledamo što učiniti... Jedna sestra i ja se odlucujemo uzeti najpotrebnije stvari i ići šetajući, a Maestra i druga sestra mogu ići drugim putem koji je jako dug... izlazimo iz auta i pozfravljamo se, ali u tom trenutku nam govore ako nitko ne radi i ako je sve zaustavljeno to znaći da ne rade ni na granici i da mi ne mogu pecatirati putovnicu... Vracamo se u auto i idemo drugim putem. Put je poprilicno dug, oko 12h samo dok uđemo u Kolumbiju i još toliko dok dođemo u konsolado od Ekvadora, ali ne preostaje nam ništa drugo jer ja još danas moram izici iz Ekvadora. 

Poslije 10tak sati voznje stajemo da jedemo i ponovno nastavljamo. Stigli smo do granice, bez problema mi pecatiraju izlazak iz Ekvadora i ulazak u Kolumbiju. Vec se lakse dise ne moramo  platiti kaznu, sada samo da nademo neko mjesto gdje ostati preko noci. 

Poslije granice put nije bio bas lijep, ali nakon samo 30min voznje smo bili u jednom mjestu gdje smo isli traziti gdje mozemo ostati preko noci i pitati koliko nam jos fali do konsolada koji je u Ipialesu. 

Preporucili su nam jedan hotel koji ima i parking za auto, sto nam je itekako bitno, te rekli da do Ipialesa treba najmanje 11h voznje. Odlucili smo se smjestiti u hotel, te nakon sto smo se smjestitili isli smo na misu. 

Poslije mise smo isli odmoriti, jer ipak nas sutra ceka dug put. 

U nepoynatom, bez interneta, polu izgubljeni smo krenuli... Nakon vise od sat vremena voznje su nam rekli da smo na krivom putu i da se moramo vratiti. Dok smo se vracali put je bio jako los, cesta ne asvaltirana, policija na svako 20km, ali nisu nam pravili probleme. 

Napokon smo stigli na asvalt i upitali prolaznike kuda ici.. 

Uhvatili smo pravu rutu i krenuli. Opet poslije dva sata nas je docekala losa cesta. Naisli smo na jednog covijeka i pitali koliko jos imamo ne asvaltirane ceste na sto nam je on rekao minimalno 3h... 

Oko 11h smo naisli na neki lokalni restoracic. Prvo sto smo trebali pitati je dali mozemo platiti u dolarima, jer smo imale samo 7000pesosa.. zena je rekla da ne uzima dolare, ali da za pesose sto imamo moze nam dati rizu i sok... Bili smo zadovoljni i s tim, jer smo u autu imali tunu i rajcice. 

Gospoda je bila jako slatka i ljubazna. Nakon sto smo pojeli i platili, te se spremali za krenuti, rekla nam je da je put jako los i da idemo sa opreznom, ali ono sto nas je docekala nismo ni mastali. 

Na pocetku puta nije bilo nikog, poneka krava, ali nije bilo ljudi. Nakon 30tak min voznje po vise manjem dobrom putu, uslijedio je jedan put koji je za mene zastrasujuci. Put je jako uzak, na puno dijelova nema zastitne ograde, penjemo se lagano na planinu sa autom i jako je strmo, a auta idu iz oba smjera, nemamo se gdje skloniti, jedan krivi pokret i mozemo sletiti sa puta i skotrljati se niz planinu, nailazimo na vodu na putu... 

Poslije cca 2sata voznje susrecemo nekakve zastitare na putu, te ih pitamo koliko jos fali...odgovaraju nam smireno i kao da je neki savrseni put, pa oko 2sata ili ako neynate dobro put oko 2ipo.. .Nastavljamo dalje, ja sa strahom, za druge nisam sigurna. Nailaze dva kamiona, trebamo ici skoro 50m u rikverc kako bi mogli proci.. napokon kada su prosli nstavljamo dalje. Nakon 10tak minuta nailazi jedan kombi, da bi on prosao trebali smo se pribliziti jako zidu, te smo ulupili vrata, ali Bogu hvala nista vise od toga.. Nastavljamo dalje, jos jako puno auta koja su isla u nasem smjeru, trebamo se mimoici s njima, ali cesta je sve gora.. Vidimo selo u daljini, osmjesi na nasim licima mislim da su mogla reci sve.. Fali jos samo malo i na sigurnoj smo cesti.. Ulazimo u selo i pitamo kuda sada treba ici, upucuju nas na brzu cestu, cestarina se placa oko 10000pesosa, a cesta nije puno bolja nego ova kojom smo dosli. Policija nas zaustavlja, ali nakon sto je vidjela da smo sestre samo nas pita za blagoslov i upucuje kuda ici.. fali jos malo vise od 2 sata voznje, guzve su na cesti i pocima kisa, mi idemo polako, ali sigurno. 

Napokon smo stigli, trazimo smjestaj, te nalazimo jednu sobu sa 4 kreveta i ostajemo tu. Nedjelja je, ali nismo stigli ici na misu, ali Bog je bio cijelim putem sa nama. 

Sutra nas ceka opet dug dan.

Ujutro se budimo i krecemo prema centru da napravim vizu.. 2minute nakon sto smo izisli na cestu zaustavlja nas neki gospodin i govori kako imamo vulkanizara u blizini, te da imamo probijenu gumu,.. Vracamo se u blizinu hotela, neki jako ljubazni decki nam krpaju gumu i objasnjavaju kako najlakse doci do centra. Zavrsili su u 5 minuta i krenuli smo. Kroz 10tak minuta smo bili u centru, parkirali smo auto i krenuli put konsolada. Tamo smo stigli jako brzo, pregledali sve papire i dali su mi vizu. Rekli su da su granice jos uvijek blokirane i zatvorene i da se ne moze izici iz zemlje, samo ako se zelimo opet vratiti istim putem kojim smo dosli, na sto smo odmah rekli da radije ostajemo tu gdje jesmo dok ne otvore prolaz jer ne zelimo riskirati nase zivote. Rekli su nam da ima neki put koji je ilegalan, ali se moze izici.  Isli smo doruckovati|rucati, kupiti neke stavri, pokupiti stavri iz hotela i krenuli na granicu da pecatiramo moju putovnicu... Cekajuci red za pecatirati putovnicu culi smo da se mozda otvori granica u 16h, te smo odlucili sacekati dva sata na granici... Jedan ljubaxni gospodin nam je rekao da se stavimo u kolonu i da ce se sigurno otvoriti u 16... 

Granica se je otvorila u 16i04h i taj trenutak je pocela padati kisa i grad, ali mi smo bili presretni jer napokon mozemo kuci. Kuci smo stigli poslije 22h, ali sretni jer nam se nista nije dogodilo i jer smo dobro.. 

Bitno je biti siguran da nikada nismo sami na putu, vec da je Bog uvijek uz nas i da nas nikada ne ostavlja same!!