Ne boj se činiti ono čega se bojiš!

Puno puta nas uhvati strah. Strah od novih situacija, strah od tuđih mišljenja, strah od iznošenja vlastitog mišljenja, strah napraviti nešto, strah pokrenuti se, strah i samo strah. 

I onda ostajemo na mjestu, bez velikih napredaka, bez vlastite slobode jer kada smo u strahu, naša sloboda se gubi. I onda razmišljamo zašto je to tako, zašto se ne usudimo suočiti sa strahom, zašto dozvoljamo da on vlada s nama.. 

Strah je jako nezgodna stvar i nije ni malo lijepo ga imati u stalnoj pristutnosti.

Kažu da strah ne dolazi od Boga, te da je potrebno potpuno vjerovanje Njemu kako bi ga mogli pobijediti.. neznam jel tako, ali ja se još uvijek borim sa strahovima i to je svakodnevna borba. Uz pouzdanje u Boga mislim da je potrebno i suočavanje sa strahovima kako bi ih nadvladali. 

Da nisam uspijela nadvladati bar dio svojih strahova sada ne bi bila ovdje gdje jesam.

Borila sam se sa strahom što će drugi reći, borila sam se sa strahom kako iznijeti svoje mišljenje, kako upitati druge za savijet, kako biti nam mjestu gdje je mnogo ljudi...

Ali nisam mogla više tako. Bolilo je previše iznutra kada bi ostajala sa ne izgovorenim riječima, kada bi imala toliko pitanja, ali ne bi imala odgovor, kada bi izbjegavala mjesta gdje je mnogo ljudi..

Odlučila sam se suočiti sa nekim strahovima... Siječam se kada bi upitala nekoga jeli možemo pričati(o nekoj obiljnoj stvari), te bi se poslije tresla kao "šibica" i bilo bi mi jako teško pričati..ali poslije razgovora bi se osjećala puno lakše, puno vedrije, puno opuštenije.. Ići na neko mjesto gdje je puno ljudi i u početku biti skamenjena od straha, ali s vremenom znala uživati i vidjeti dobre stvari u tom...

Još uvijek jako teško pitam druge za razgovor, ali trudim se i borim se s tim strahom, kao i sa mnogim drugim... Bog mi mnogo puta daje tolike prilike da se suočim sa strahom, ali ja ih neznam iskoristiti uvijek.. Znam da mi je dao priliku, da je možda idealno vrijeme da se suočim, ali preda mnom kao da je zid i ne mogu proći kroz njega.. I to je svakodnevna borba! Najgore je kada vidite da pobijeđujete strah i onda se skroz opustite i ne trudite se napredovati da ga pobijedite skroz, te ponovno padnete na dno..

 

Molim vas-nikad, nikad ne gubite nadu, ne sumnjajte, ne malakšite i ne dajte se nikada obeshrabriti. Ne bojte se!

Bitno je nikada ne prestati boriti se sa strahom, imati uvijek prisutno da mi sami ne možemo ništa, ali da uz Boga možemo sve. Svoj strah predati Njemu, zamoliti Ga da nam pomogne boriti se sa strahom.

Neka nam svaki napredak pokaže da smo mi jaki, da mi možemo, da nas to ohrabri.

Pogledati koliko bi mogli biti sretniji da nemamo straha, koliko više stvari bi mogli raditi, kolike bi mogli obradovati..

Kao malena nikada se nisam usudila čitati u crkvi, čeznula sam za tim, ali strah mi nije dozvoljavao..malo po malo sam se odlučila suočiti sa tim strahom, prvih puta moj glas je drhtao, ja sam se tresla, moje srce je radilo ubrzano, ali sreća poslije toga je bila ogromna. Poslije je stanje bilo bolje, mogla sam čitati i u crkvama u kojima ne poznajem sve prisutne ljude, mogla sam pričati pred velikim skupinama. Uvijek se je krila mala doza straha, ali veliki dio sam prebrodila i osjećaj je predivan.. I ponosna sam zbog toga i zahvalna Bogu jer mi je dao snagu, jer me je "gurao" kako bi se suočila sa strahom.

Jedna meni jako draga osoba mi je jednom dogovorila razgovor sa jednim svećenikom..samo mi je javila da je rekao da dođem u 15:00.. Trebala sam taj razgovor, bio mi je potreban, ali u istom tom trenutku me je uhvatio strah..kako ću pričati sa nekim koga ne poznajem, što će on pomisliti, kako će sve to biti..prvo sam cijelo jutro slušala njegove propovjedi na internetu misleći kako će mi to pomoći, došla ranije nego sam trebala misleći kako će mi to smanjiti strah, ali ne... On je došao, jako jednostavan, direktan i pogađa točku koja najviše boli, ali to itekako pomaže.. Na početku razgovora sam bila ajme, izgubljena, razmišljajući i zašto baš kod njega sam došla na razgovor, što nije mogao biti netko drugi..ali pomogao mi je, jako puno pomogao.. Uz njega sam shvatila da sam zapravo zarobljena u strahu i da nemam svoju slobodu, što prije nisam primječivala.. Dao mi je na razmišljanje tolike stvari koje su mi pomogle, a sve to sam mogla izgubiti da sam se u potpunosti prepustila strahu koji je vladao sa mnom i da se nisam pojavila na razgovoru.

Jako je puno primjera gdje mogu vidjeti da sam uspijela prebroditi strah i kada se osvrnem na to vidim da ja nisam bila sama, da je On bio uz mene i da me je on hrabrio.

Ali još više je primjera gdje nisam prebrodila strah, gdje nisam dozvolila Njemu da mi pomogne, gdje sam Ga odgurnula od sebe misleći mogu ja to sve sama..

 

 

Potrebna je svakodnevna borba sa strahom, pouzdanje u Gospodina i vjera u sebe!

Samo hrabro, s Gospodinom možemo sve!