Zovem se Magdalena Juretić. Rođena sam 04.studenog 1998.godine, u Splitu. Moje djetinjstvo sam provela u obiteljskoj kući, u selu Srijane, zajedno sa roditeljima, sestrom, bratom I bakom. Od malena su nas roditelji učili ići nedjeljom u crkvu I u crkveni zbor, te sam već od ranog djetinjstva imala neku posebnu povezanost sa Bogom. 

Brat i sestra su obecanje od Boga da nikada necemo biti sami i da cemo imati najiskrenije prijatelje zauvijek!

Od danas si dijete Božje. Ostani uvijek u njegovoj blizini! (31.01.1999.)

Kako su godine išle dalje tako sam I ja sve više čeznula za Njim, te sam nastojala ići u crkvu svaki put kada bi imala prigodu za to. Jako sam voljela I župne vjeronauke, jer su nas svećenici na predivni način poučavali vjeri. Uvijek je postajala ta čežnja u srcu samo za Njim, ali nisam se obazirala previše na to. 

Voljela sam svoje slobodne trenutke provoditi pomagajući drugima, te pomagajući životinjama. To me je ispunjavalo na jedan poseban način, na taj način sam mogla podijeliti ljubav koju mi On dariva sa drugima. 

Kao I večina mladih imala sam I ja svoje “lude” godine.. Upisala sam se u srednju školu koju nisam željela, te sam bila jako nesretna radi toga, kada bi bilo mogućnosti uopće se ne bi pojavila na nastavi, biti u toj školi mi je činilo loše. Nije bilo nikakve mržnje ili sl.prema nekom, ali pri samoj pomisli da sutra moram ići na nastavu ja bi se loše osjećala. Uz školu u isto vrijeme sam Imala I jedno teško razdoblje sa meni bliskim osobama, što me je još više rastuživalo.. Ali unatoč svemu nikada nisam prestala vjerovati u Njega, naprotiv tada sam nastojala ići I još više u crkvu, tražila sam Ga još više u drugim osobama koje mi mi je On slao na put. Bila sam mogu reći slomljena, ali On mi je nekako davao snagu I imala sam želju da budem samo s Njim. Mjenjao me je iz dana u dan, činio me je jačom, činio me je ispunjenom samo biti s Njim. Situacija u školi se je promijenila, možda ne baš promijenila ali sam imala snage ići, situacija sa mojim bliskima se je poboljšala, mogu reći na čudnovat način se je sve posložilo, baš onda kada sam Njemu prepustila sve u ruke. Veliku ulogu je u početku imao moj svećenik Z.M.koji me je također jako puno usmjeravao I savjetovao, te je poslije njega to nastavio raditi moj novi svećenik D.J. 

 Moja čežnja za Njim je iz dana u dan postajala sva veća I kada sam napokon skupila snage da pričam sa mojim svećenikom o svemu tome, ali na način kako da se ipak malo odmaknem od toga jer ja nisam dostojna jednog tako predivnog poziva, već bi ipak na neki ponizniji način I nevidljiviji Njemu služila, sve se je odigralo kako ja nisam planirala.. Prvo je svećenik odgađao pričati, jer je znao o čemu želim pričati, te je znao ako je usitinu duboko I iskreno to što osjećam neće me tek tako proći. Nakon tri mjeseca što sam ga pitala za pričati na jednoj nedjeljnoj misi je rekao da je sutra prvi “Molitveni susret za duhovna zvanja”, te gdje I u koliko će sati to biti.. Ja nisam zapamtila gdje će točno biti, te sam mu poslala poruku sa tim pitanjem, a on me je gotovo istog trenutka nazvao I pitao da li sam vezano za to željela pričati.. Otišla sam na taj susret, te sam pri povratku pričala sa svećenikom, te se je od tada gotovo sve promijenilo. Ja sam planirala pitati kako da se malo odmaknem od svega toga, ali riječi su same išle I vodile u drugom smjeru. Bog je vodio sve. 

Prvi molitveni susret za duhovna zvanja sa geslom "Učitelju gdje stanuješ?" održan u ponedjeljak 8.veljače 2016.

Nedugo nakon toga sam čula za zajednicu Krista Misionara Molitelja koja se nalazi u Ekvadoru, te je sestra iz te zajednice trebala doći kroz par mjeseci u Hrvatsku I ja sam trebala pričati s njom. Iako sam bila osoba koja ne voli putovati, koja se gotovo nikada nije odvajala od svoje kuće, ipak sam s nekom radošću očekivala taj razgovor da vidim što kaže sestra na sve to. Sestra je sa radošću odobrila da dođem, te je znala zbog čega uistinu idem. 

Ljubav znači imati srce za drugog. Zračiti toplinu, a nikog povrijediti. Biti vatra, a nikoga ne spržiti. <3

Tamo sam bila osam mjeseci, te pri povratku kući sam trebala reći svima kako se ponovno vraćam tamo I iz kojih razloga. Neki su prihvatili dobro, neki teško, neki nisu razumijeli, ali ja sam se trudila ne zamarati tuđim mišljenjima već slušati svoje srce. Kući sam provela deset mjeseci te sam kroz to razdoblje pričala sa mnogim svećenicima, išla na “Vikend odlučivanja” kako bi razjasnila što bolje jeli to uistinu ono na što me Bog poziva. Upoznala sam mnoge divne svećenike, mnoge divne ljude koji su mi bili potpora I koji su bili uz mene bez obzira koju odluku donijela.. 

Zahvalna njima za sve što su radili za mene tijekom cijelog mog života i što su mi bili podrška i onda kada im je bilo teško prihvatiti moju odluku! <3

I evo sada sam ovdje, u Ekvadoru, u zajednici Krista Misionara Molitelja, sa svojom novom obitelji. Nije bilo lagano otići I napustiti sve svoje, ali Bog je taj koji daje snagu I koji vodi sve naše putove. Također I ovdje nailazim na poteškoće, ali Bog se brine za sve I ako se predamo Njemu u ruke nemamo se čega bojati.

Sve mogu u Onome koji me jača! Fil 4,13 🙏❤