Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu spasenje!

Čega da se bojim ako u Njega vjerujem...

U čemu da strepim, ako se Njemu predajem...

Pred kim da bježim, ako On je uvijek uz mene...

Samo moj Bog nikada ne napušta me...

Bog je u mojemu životu napravio čudo..
Osim što je uvijek bio prisutan u mojemu životu, u poslijednje vrijeme je moj život baš okrenuo "naglavačke", ali u pozitivnom smislu. 

Onaj tko me je poznavao prije i vidi me sada može vidjeti koje čudo je upravo On učinio.

Uvijek sam tražila nekakvu Božju blizinu, ali nisam ni bila svjesna da je On uvijek uz mene..

Bila sam u fazama kad me je sve lomilo, kada nisam znala kako dalje, ali On je stavljao osobe na moj put koje su me vodile.. On je ono što se je činilo nemoguće, učinio itekako mogućim i predivnim..

Od mene je samo tražio povjerenje, da se prepustim u Njegove ruke i da me On vodi..

Iako u početku nisam imala previše povjerenja u Njega, svakim danom sam se sve više prepuštala Njemu, jer samo u Njemu sam pronašla sve ono što sam oduvijek tražila i samo u Njemu sam pronašla mir...

Prepustila sam se da me On vodi u životu, i dozvolila sam mu da mi iz dana u dan pokazuje kako je Njemu sve moguće.. 

Moje rane su bile velike, ali ne kao tvoje Isuse za mene...

Kada nam ništa ne ide, kada mislimo da nemamo nikoga uz nas, kada se osjećamo  poput Pale samog na svijetu... Kada sve ide naopako i neznamo kako i što da napravimo... Kada prestanemo vjerovati drugima, kada  odustanemo i izgubimo volju za svim, kada ne vidimo svrhu u ničem...

Ili ipak kada ne uspijevamo u nečemu što želimo, kada neznamo kuda krenuti, što učiniti, kada nakon mnogobrojnih pokušaja i dalje smo na istom mjestu bez napretka...

U takvim fazama sam ja bila. Nisu ni malo lijepe, bole kao gotovo ništa drugo. Nisam željela tuđu pomoć, izbjegavala sam ju, mislila sam da me nitko ne razumije i da ću moći sama. I tako je prolazilo vrijeme i samo je bilo sve gore, ali još uvijek sam mislila moći ću ja sama... Sve dok nisam došla do jednog zida i znala sam da ne mogu sama, ali i dalje nisam vjerovala da mi drugi mogu pomoći. 

Bog je uporno slao osobe koje mi mogu pomoći, ali nisam željela to prihvatiti.. Razmišljala sam kako i što napraviti, ali nije uvijek pametno puno razmišljati, ponekad se treba prepustiti.(ali isto tako ne uvijek)

Kada više uistinu nisam mogla, kada se nisam mogla više boriti sama protiv sebe niti protiv drugih prepustila sam se da On radi sa mojim životom kako zna, jer ja više nisam znala što napraviti. I to je bilo jedino ispravno u tom trenutku. Poslao je osobu na moj put koja me je podigla, ohrabrila, pokazala put.. Zapravo cijelo vrijeme je slao tako osobe, ali ja ih nisam prihvaćala, bojala sam se što bi tek tada bilo. 

Ali od tog trenutka sam se trudila  mjenjati, trudila slušati Njega i staviti se Njemu u ruke. 

Naravno da i sada imam padova, da razmišljam da sam ponekad sama, da ne razumijem ništa što mi dolazi na put, ali Njemu vjerujem i znam da me On nikada ne napušta, da se brine za mene.

Bitno je naučiti vjerovati Njemu, iako put do toga ponekad nije lak..ali kada se stavite u Njegove ruke vidjeti ćete koja čuda čini u vašim životima! 

Vidjeti ćete kako sve ono što ste mislili da je ne moguće s Njim je moguće. Vidjeti ćete ljepotu i sve što On čini, samo ako se prepustite Njemu i dozvolite da vas On vodi.